Javni registri više nisu samo zbirke podataka pohranjene u arhivima. Oni određuju kako građani ostvaruju prava, kako institucije razmjenjuju podatke i koliko je javna uprava sposobna zaštititi informacije koje joj povjeravaju građani. Kada takav sustav prestane raditi, kada se podaci izmijene ili kada pristup nije pravilno evidentiran, posljedice mogu biti administrativne, pravne i sigurnosne.
U ovom istraživanju polazimo od četiri skupine dokumenata: ugovora o održavanju, pravilnika o pristupu, revizijskih nalaza i dokumentiranih incidenata. Njihova usporedba pokazuje postoji li razlika između onoga što je propisano, onoga što je ugovoreno i onoga što se doista provjerava.
Što zapravo znači nadzor nad registrom
Nadzor nije samo pitanje toga radi li aplikacija. Odgovorna institucija mora znati tko je vlasnik podataka, tko upravlja infrastrukturom, tko odobrava korisničke račune, tko pregledava zapise o pristupu i tko odlučuje što se događa nakon incidenta.
U praksi se najmanje četiri uloge mogu preklapati:
- vlasnik registra, odnosno tijelo koje je odgovorno za svrhu i zakonitost obrade podataka;
- upravitelj sustava, koji osigurava rad aplikacije, infrastrukture i sigurnosnih kontrola;
- izvršitelj pojedinih poslova, ako se održavanje ili tehnička podrška povjeravaju vanjskom izvođaču;
- neovisno nadzorno ili revizijsko tijelo, koje provjerava usklađenost, učinkovitost i postupanje s rizicima.
Ako odgovornosti nisu jasno razdvojene, nastaje prostor za prebacivanje krivnje. Vlasnik može tvrditi da je za sigurnost zadužen održavatelj, dok održavatelj može ukazivati na to da nije imao ovlasti odlučivati o pristupu podacima. U takvoj situaciji građaninu je teško doznati tko je odgovoran za pogrešku ili neovlašteni pristup.
Ugovori održavanja: što mora biti provjerljivo
Ugovor o održavanju nije samo tehnički dokument. On određuje granice pristupa sustavu i način na koji institucija može kontrolirati rad izvršitelja. U javno dostupnoj dokumentaciji posebno treba tražiti odredbe o korisničkim računima, udaljenom pristupu, evidentiranju intervencija, čuvanju sigurnosnih zapisa i obvezi prijavljivanja incidenta.
Važno je provjeriti i nekoliko praktičnih pitanja:
- Jesu li navedene konkretne ovlasti osoba koje održavaju sustav?
- Postoji li obveza korištenja osobnih korisničkih računa umjesto zajedničkih računa?
- Bilježi li se svaka promjena podataka i konfiguracije?
- Može li institucija naknadno provjeriti što je učinjeno tijekom intervencije?
- Jesu li propisani rokovi za uklanjanje ranjivosti i izvještavanje o incidentima?
- Postoji li postupak za ukidanje pristupa nakon promjene radnog mjesta ili prestanka angažmana?
Poseban problem nastaje kada ugovor opisuje dostupnost sustava, ali ne određuje dovoljno precizno sigurnosne obveze. Sustav može biti tehnički dostupan, a istodobno imati slabu kontrolu privilegiranih računa, nedovoljno dugo čuvati zapise ili dopuštati izmjene bez neovisne provjere.
Pravilnici pristupa ne smiju ostati formalnost
Pravilnik o pristupu mora odgovarati stvarnom načinu rada. Ako dokument predviđa višestruku provjeru identiteta, a zaposlenici u praksi koriste drukčiji postupak, formalna usklađenost ne pruža stvarnu zaštitu. Isto vrijedi za pravila o dodjeli ovlasti, periodičnom pregledu računa i uklanjanju nepotrebnih privilegija.
Za svaki osjetljivi registar trebalo bi biti moguće rekonstruirati barem ove događaje:
- tko je zatražio pristup;
- tko ga je odobrio;
- kojim je podacima korisnik mogao pristupiti;
- što je pregledano ili izmijenjeno;
- kada je pristup ukinut ili promijenjen.
Zapisi o pristupu pritom ne smiju biti samo tehnička datoteka koju nitko ne pregledava. Njihova svrha je otkriti neuobičajeno ponašanje, potvrditi zakonitost postupanja i omogućiti naknadnu istragu. Ako se zapisi čuvaju prekratko, ako ih može mijenjati ista osoba koja upravlja sustavom ili ako se uopće ne pregledavaju, njihova dokazna vrijednost je ograničena.
Što revizijski nalazi mogu otkriti
Revizijski nalaz ne treba čitati samo kroz popis utvrđenih nepravilnosti. Jednako je važno vidjeti je li institucija prihvatila preporuku, odredila odgovornu osobu i odredila rok za provedbu. Preporuka bez naknadne provjere može ostati tek zapisano upozorenje.
Pri analizi objavljenih revizija treba razlikovati:
- nedostatak dokumentacije;
- nedostatak kontrole u svakodnevnom radu;
- neusklađenost s propisima;
- tehničku ranjivost;
- nedostatak dokaza da je kontrola ikada provedena.
Te kategorije nisu međusobno zamjenjive. Nedostatak pisanog postupka ne dokazuje sam po sebi da je došlo do zlouporabe, ali pokazuje da institucija možda ne može dokazati kako je pristup bio nadziran. S druge strane, dokumentiran incident pokazuje da je potrebno analizirati uzrok, opseg, vrijeme otkrivanja i mjere poduzete nakon događaja.
Državni ured za reviziju može ukazati na slabosti u upravljanju i unutarnjim kontrolama, dok su za zaštitu osobnih podataka i kibernetičku sigurnost relevantna druga nadležna tijela, ovisno o vrsti registra i okolnostima slučaja. Njihove se nadležnosti ne smiju prikazivati kao zamjena jedna za drugu. Odgovor na pitanje tko nadzire određeni registar počinje utvrđivanjem njegove pravne osnove i odgovorne institucije.
Odgovori institucija moraju biti provjerljivi
Kada institucija odgovara na pitanja o sigurnosti registra, javnost ne dobiva dovoljno informacija iz općih tvrdnji da je sustav „siguran” ili „u skladu s propisima”. Korisniji su odgovori koji jasno navode tko je odgovoran za sustav, koliko se često provjeravaju pristupi, postoje li zapisnici o provjerama i jesu li ranije preporuke provedene.
Istodobno, transparentnost ne smije prijeći granicu koja bi ugrozila sigurnost. Nije potrebno objavljivati konfiguracije, adrese poslužitelja, zaštitne mehanizme, detaljne procedure oporavka ili podatke koji bi olakšali napad. Javnost može dobiti odgovor o tome postoji li kontrola, tko je provodi, koliko se često provjerava i je li pronađen nedostatak, bez objave tehničkih pojedinosti koje bi se mogle zloupotrijebiti.
Odgovor institucije treba usporediti s ugovorom, pravilnikom i revizijskim nalazom. Ako pravilnik predviđa redoviti pregled korisničkih računa, a revizija navodi da za takav pregled nema dokaza, ta se razlika mora jasno istaknuti. Ako institucija tvrdi da je preporuka provedena, potrebno je potražiti datum provedbe, odgovornu organizacijsku jedinicu i dokument kojim se provedba potvrđuje.
Sigurnost javnog registra nije tvrdnja nego niz provjerljivih postupaka, zapisa i odgovornosti.
Kako čitati dokumentirane incidente
Incident ne treba automatski izjednačiti s krađom ili namjernom zlouporabom. Može obuhvatiti nedostupnost sustava, pogrešno dodijeljena prava, gubitak podataka, neovlašteni pokušaj pristupa ili pogrešku u razmjeni podataka. Za javni interes važno je utvrditi što se dogodilo, kada je događaj otkriven, kako je potvrđen i koje su mjere uslijedile.
U analizi incidenta treba paziti na razliku između početne procjene i konačnog nalaza. Prve informacije često su nepotpune. Zato se ne smiju iznositi osobni podaci, vjerodajnice, sigurnosne slabosti ili detalji koji bi mogli omogućiti ponavljanje napada. Dovoljno je opisati vrstu propusta, posljedice za rad registra i institucionalni odgovor.
Preporuke koje se mogu odmah provjeriti
- Objaviti jasnu podjelu odgovornosti. Za svaki registar treba biti poznato koje je tijelo vlasnik podataka, tko upravlja sustavom i tko provodi neovisnu kontrolu.
- Voditi potpunu evidenciju privilegiranih pristupa. Svaki pristup administratora treba biti vezan uz konkretnu osobu, razlog i zapis o obavljenoj radnji.
- Redovito pregledavati korisnička prava. Prava moraju odgovarati trenutačnom poslu, a ukinuti računi ne smiju ostati aktivni.
- Objavljivati status revizijskih preporuka. Za svaku preporuku treba navesti je li provedena, djelomično provedena ili nije provedena, uz obrazloženje.
- Vježbati postupanje nakon incidenta. Institucija mora imati dokumentiran način otkrivanja, prijave, ograničavanja i naknadne analize događaja.
- Razdvojiti javnu transparentnost od osjetljivih tehničkih podataka. Javnost treba dobiti mjerljive informacije o nadzoru, ali ne i upute koje bi ugrozile sustav.
Zaključak
Najveći rizik za javne registre nije uvijek pojedinačna tehnička pogreška. Često je to nejasna odgovornost: ugovor postoji, pravilnik postoji, revizija je upozorila na problem, ali nitko ne može pokazati tko je provjerio provedbu i što se promijenilo nakon nalaza.
Neovisna provjera zato mora obuhvatiti cijeli lanac: pravnu osnovu registra, ugovore održavanja, pravila pristupa, zapise o radu, postupanje nakon incidenata i provedbu ranijih preporuka. Samo usporedba tih dokumenata može pokazati je li nadzor stvaran ili se svodi na formalno ispunjavanje obveza.
Čitatelji koji posjeduju javno dostupnu dokumentaciju relevantnu za rad javnih registara mogu je poslati uredništvu na [email protected]. Prilikom dostave nije potrebno slati osobne podatke, pristupne podatke ni tehničke pojedinosti koje bi mogle ugroziti sigurnost sustava.
Sve tržišne podatke pruža infozenix.org. Autorska prava © 2026.
Informacije se pružaju ‘kakve jesu’ i isključivo u informativne svrhe, a ne za potrebe trgovanja ili kao savjet.
Za kašnjenja burze i uvjete korištenja, molimo pročitajte odricanje od odgovornosti.
Izvori i metodologija
Materijal se temelji na javno dostupnim dokumentima, provjeri navoda iz više neovisnih izvora i pravu uključenih strana na odgovor. Povezani dokumenti navedeni su u tekstu.
